Zašto kultura rizika? Kultura rizika predstavlja skup vrijednosti, uvjerenja, znanja i ponašanja unutar organizacije koji oblikuju kako njeni članovi percipiraju i upravljaju rizicima. U vremenu sve veće regulatorne složenosti, brze digitalizacije i geopolitičkih nestabilnosti, snažna kultura rizika postaje ključan faktor preživljavanja i razvoja – kako za finansijske institucije, tako i za realni sektor.

Kultura rizika u finansijskim institucijama Finansijski sektor, zbog svoje sistemske važnosti, podložan je strogim regulatornim okvirima koji sve više naglašavaju značaj “neformalne infrastrukture” – kao što je upravo kultura rizika. Regulatori poput FBA, ABRS, EBA i ECB sve češće ispituju kako upravljačke strukture banaka kreiraju, komuniciraju i nadziru kulturu rizika.

Ključni doprinos kulture rizika u ovom sektoru:

• Prevencija kriza: Jaka kultura omogućava rano prepoznavanje i adresiranje problema, prije nego prerastu u incidente.
• Usklađenost s regulativama: Olakšava implementaciju zahtjeva iz oblasti ICAAP, ILAAP, Plana oporavka i slično.
• Dugoročna reputacija: Institucije koje njeguju transparentnost i odgovornost grade veće povjerenje klijenata i regulatora.

Kultura rizika u realnom sektoru U realnom sektoru, pogotovo u kompanijama koje posluju na globalnim tržištima, kultura rizika je često nedovoljno formalizovana, ali je njen uticaj jednako značajan.

Doprinos kulture rizika u realnom sektoru:

• Operativna otpornost: Kompanije koje integriraju razmišljanje o riziku u sve nivoe odlučivanja brže se prilagođavaju promjenama (npr. poremećaji u lancima snabdijevanja).
• Bolje upravljanje investicijama: Jasna percepcija rizika smanjuje vjerovatnoću pogrešnih strateških odluka.
• Povećanje konkurentnosti: Organizacije koje promovišu odgovorno ponašanje i proaktivnost kod zaposlenih bolje koriste prilike i izbjegavaju skupe greške.

Dimenzije kulture rizika Bez obzira na sektor, kultura rizika se može posmatrati kroz nekoliko dimenzija:

• Ton sa vrha (Tone from the Top): Uprava daje primjer kroz svoja ponašanja i odluke.
• Uključenost zaposlenih: Da li svi u organizaciji razumiju svoj doprinos upravljanju rizicima?
• Sistemi nagrađivanja i posljedice: Da li se podstiče ispravno ponašanje, ili se toleriše kršenje procedura?
• Mehanizmi učenja: Kako se organizacija nosi s greškama i uči iz incidenata?

Kako graditi kulturu rizika?

• Edukacija i trening: Kontinuirana edukacija svih nivoa zaposlenih.
• Usklađenost procedura s praksom: Pravila moraju biti realna i primjenjiva.
• Otvoren dijalog: Ohrabrivanje da se rizici prijave bez straha od odmazde.
• Integracija u procese: Kultura rizika nije dodatak, već sastavni dio upravljanja organizacijom.

Perspektiva ljudskih resursa Ljudski resursi imaju ključnu ulogu u oblikovanju i održavanju kulture rizika. HR funkcija je most između strategije i svakodnevnog ponašanja zaposlenih.

• Regrutacija i selekcija: Uključivanje kriterijuma povezanih sa etikom i odgovornim ponašanjem u procese zapošljavanja.
• Razvoj i obuka: Sistematsko uključivanje sadržaja o upravljanju rizicima i kulturi rizika u onboarding i programe razvoja liderstva.
• Evaluacija učinka: Uključivanje aspekata upravljanja rizicima u sistem procjene rada, uz jasno prepoznavanje i nagrađivanje poželjnih ponašanja.
• Psihološka sigurnost: Promocija okruženja u kojem je dozvoljeno i poželjno govoriti o rizicima, greškama i etičkim dilemama bez straha od sankcija.

Primjeri loše kulture rizika

• Ignorisanje negativnih informacija: Menadžment zanemaruje upozorenja ili negativne povratne informacije iz operativnog nivoa.
• Prekomjerna orijentacija na profit: Fokus na kratkoročne ciljeve i bonuse vodi ka zanemarivanju rizika.
• Nedostatak odgovornosti: Nejasne nadležnosti i izostanak sankcija za kršenje procedura.
• Kultura straha: Zaposleni se boje da prijave propuste ili potencijalne rizike.
• Formalizam bez suštine: Rizici se evidentiraju radi zadovoljenja forme, bez stvarne analize i upravljanja.
• Nepovezanost funkcija: Sektori ne dijele informacije o rizicima, što vodi ka neefikasnoj prevenciji.

Primjeri dobre kulture rizika

• Organizacije koje razvijaju sistem “risk championa” u svim poslovnim jedinicama, čime se osigurava operativna svijest o rizicima na svim nivoima
• Kompanije koje praktikuju otvoreni dijalog o rizicima, uključujući mehanizme za anonimno prijavljivanje propusta.
• Uvođenje “lessons learned” sesija nakon svakog incidenta ili poslovnog promašaja, koje rezultiraju konkretnim promjenama u procedurama.
• Usklađivanje sistema nagrađivanja sa ponašanjima koja minimiziraju rizik, a ne samo sa ostvarenim profitom (npr. banke pod supervizijom ECB koje vezuju bonuse i za nefinansijske KPI-jeve).
• Uključivanje upravljanja rizicima u strateško planiranje, što omogućava bolje balansiranje između inovacija i kontrola

Zaključak Kultura rizika nije apstraktan pojam, već konkretna prednost u današnjem volatilnom okruženju. Organizacije koje je sistematski razvijaju, ne samo da će lakše izbjeći krize, već će biti sposobnije da prepoznaju i iskoriste prilike za rast. Upravo zato, kultura rizika mora biti temelj svakog sistema upravljanja, bez obzira na veličinu ili sektor poslovanja.

Razmišljate li, kakva je vaša kultura upravljanja rizicima?