Povod za nastanak ovog bloga proizašao je iz dva snažna osjećaja koja me u posljednje vrijeme prate: prvo, iznenadna smrt dragog prijatelja, čiji je odlazak duboko odjeknuo i naveo me na prisjećanje lekcija života; drugo, trenutno stanje u društvu, okrutna svakodnevna dešavanja, poremećen sistem vrijednosti, lažni životi i otuđenost, dok se istovremeno gubi kontakt sa vlastitom dušom, sa iskrenim potrebama srca i tijela. Tako osjećam da nam kao društvu treba više mira, usporavanja, ljubavi i saosjećanja.
U takvoj svakodnevici, gdje je fokus pretežno na vanjskom, postignućima i brzom ritmu, nerijetko se zanemaruje ono čega smo istinski željni: duboke povezanosti sa sobom, sa svojom prirodom, sa drugima, mirom koji dolazi iznutra. Ovaj blog nastaje iz potrebe da podijelim iskrenu priču o vraćanju sebi, o hrabrosti da se suočim s vlastitim potrebama i usudim usporiti kako bih zaista osjetila život.
Da, jeste, ovo je još jedna u nizu priča o nekome tko se probudio, dao otkaz u korporaciji i sada želi širiti mudrost 😊 Mada, rekla bih da je ovo ponajprije priča o povratku sebi, o otkrivanju svoje duhovne strane, o povezivanju sa vlastitim tijelom i slušanju njegovih poruka. Tijelo je hram duše, a duša kroz tijelo govori. Jeste li kada slušali svoje tijelo šta vam govori, šta ga boli?
Posljednjih trinaest godina mog života bilo je poput burnog mora, valovi uspona, padova, akcije, buke, smijeha, plača, kretanja, brzine, punjenja, pražnjenja, ono standardan život.
Osjećala sam se kao hrčak koji mora stalno da „trči “ da bi se kolut okretao, jer pobogu šta ako stanem, šta ako usporim, kraj, katastrofa.
Ovo je priča o onome šta sam naučila, i još uvijek učim na putovanju kroz život, o važnosti i usporavanja, slušanju svog tijela (duše), i oslobađanju od tereta koji nas sputavaju.
Smrt troje prijatelja prije moje 40te godine ostavila je dubok trag na mojoj duši. Riječima je teško opisati tugu i prazninu koju sam osjećala, ali kroz tu bol naučila sam najvažniju lekciju: život je prolazan, nepredvidiv i dragocjen. Svaki susret, zagrljaj i smijeh postali su mi dragocjeniji. Gubitak me naučio cijeniti sadašnji trenutak, prestati odgađati riječi ljubavi i oprosta te biti zahvalna na onome šta imam, baš sada. Na posljednjim radionicama uvidjela sam da mi se „slučajno“ pojavi pozadinska slika na mom laptopu i privuče vise interesovanja nego cijela edukacija. I sada sam je namjerno počela ubacivati otvarajući put svjesnoj prisutnosti u prostoru i vremenu. Slika je na cover-u ovog bloga, pa pogledajte šta vi vidite.
Zahtjevan posao postavljao je pred mene nove izazove, svakodnevno. Odgovornost, stalni stres, žongliranje obvezama i rokovima često su gušili moju kreativnost i udaljavali me od same sebe. S vremenom sam shvatila da ljudi i posao mogu poslužiti kao najbolji učitelji, pokazujući mi gdje su moje granice, ali i gdje trebam pronaći ravnotežu između onoga šta radim i onoga šta ja jesam. Od tuda i slogan: KEEP THE BALANCE
Svaka kriza, svaki gubitak, koliko god boli, donio mi je priliku za rast.
S vremenom sam uvidjela činjenicu da iz svake tame može izrasti snaga, mudrost i suosjećanje, ako sebi dopustim osjećati i ne bježim od boli. Bol je ta koja donosi promjene, bol je ta koja budi, ruši okove staroga i otkriva slojeve stvarnog sebe. Bol je ta koja daje slobodu. Naučila sam da bol nije kazna, već poziv na promjenu. Bol je neminovna, i brzo prođe, ali patnja je izbor. Patiti sebe, svoju dušu, tijelo, svjesno, je izbor. Za taj izbor imamo punu nadležnost.
Buka svakodnevice često prekriva ono šta nam srce i duša pokušavaju reći. Tek kad sam usporila, dozvolila tišini da progovori, počela sam istinski slušati samu sebe. U trenucima tišine, svjesnog disanja, otkrivam da imam duhovnu stranu za koju nisam ni znala da postoji. Uviđam da jedino u balansu uma, tijela i duha može postojati cjelovitost života.
Nosimo maske, pokušavamo ispuniti tudja očekivanja, biti jaki, skrivati slabosti i nesigurnosti. Razapeti smo često između MORAM i TREBAM. Umori to, maske su teške i s vremenom počinju pritiskati dušu. Suočavanje sa sobom, skidanje tih maski i dopuštanje sebi da budemo ranjivi, pokazaju se kao najhrabriji čin.
Prihvatiti svoju tamu, oprostiti sebi „greške“, prigrliti nesavršenosti i slabosti, znači preuzeti punu odgovornost za vlastiti život i tijelo. Taj proces nije jednostavan, ali vodi prema unutarnjem miru i istinskoj snazi. Učimo šta stvarno znači „biti nježni prema sebi“.
Sada kad vratim film, koliko podsvjesnih odabira je bilo samo da bi se naučila lekcija duše. I sada tačno znam da su se ljudi našli na mom putu s razlogom, da sam sve to morala proći da bi osvijestila i naučila lekcije duše. A svaki puta novu lekciju, ne o njima, ne o poslu, nego o sebi. Vraćanju sebi, zauzimanju za sebe, preuzimanju odgovornosti za svoj život, eh da tu vijedi ona: Ko će ako neću ja živjeti svoj život. Ali i velika lekcija je bila u prepoznavanju šta je zaista u mojoj kontroli i o vlastitom izboru na šta mogu i trebam trošiti energiju.
Danas svjesno biram zahvalnost, za svaki novi dan, za tijelo koje mi omogućuje iskustvo života, za ljude na mom putu, za prilike i izazove. Znanje da je sve privremeno, ali i dragocjeno, otvara prostor za radost, mir i ljubav.
Put kroz gubitke, izazove i vlastite sjene naučilo me da je život dar, a mir u tijelu najveća sloboda. Naučila sam usporiti, slušati svoju dušu, zahvaliti na svemu šta jest i šta nije. Pustiti kontrolu, ne opirati se, shvatiti da je sve to za moje najveće dobro. Jer mi smo dio života, mi smo život i sastavni dio ciklusa prirode.
Usudite se prigrliti sebe danas, otpustite ono šta vas koči i otvorite srce za rijeku života. Jer, u svakom dahu, svakom trenutku, krije se prilika za novi početak.
Moj dar vama: mala praksa za velike promjene
Kao svoj mali dar vama, svima koji odluče usporiti i prigrliti nove prakse, želim ostaviti jednostavan, a moćan savjet: Promjena počinje malim koracima.
Za početak, usporite. Odvojite svakog jutra barem 15 minuta nakon buđenja samo za sebe. To vrijeme neka bude isključivo vaše – bez žurbe, samo vi i vaš dah.
U nastavku dijelim tehniku koja je meni donijela najviše mira i stabilnosti, svjesno, duboko disanje. Iako nam je svima dostupno, često dišemo plitko, nesvjesno, kao da život upijamo “na kašičicu”.
Disanje je najstarija, najprirodnija i najdostupnija praksa koja vraća tijelo i um u ravnotežu. Mene je upravo svjesno disanje spasilo mnogih napetosti, smirilo nervni sistem i tijelo, i to je praksa koju s lakoćom održavam i danas. Snimila sam za vas jednu praksu od 15min, uživajte u disanju, neki možda po prvi puta svjesno.
